Kada procjenjujemo pojedine postupke zbrinjavanja otpada, ponajprije moramo načelno ocijeniti da li ti postupci ispunjavaju osnovne zahtjeve koji se postavljaju pred suvremeno zbrinjavanje otpada, od kojih su posebno važni slijedeći:
- ukloniti opasne tvari iz otpada, odnosno spriječiti njihovo oslobađanje u okoliš,
- u postupku zbrinjavanja otpada spriječiti ili izbjeći stvaranja dodatnih šetnih tvari, 
- izbjeći ponovno vraćanja štetnih tvari iz otpada u kružni tok tvari.
Ispunjavanje ova tri zahtjeva bilo je mjerodavno pri prosudbi različitih sustava zbrinjavanja otpada koje je za jednu općinu u Njemačkoj proveo neovisni institut za primijenjena ekološka istraživanja, Öko-Institut, Darmstat. Kao jedna od opcija zbrinjavanja otpada razmatrana je i mogućnost njegovog spaljivanja u tvornici cementa. Sukladno navedenim zahtjevima koji se postavljaju pred onoga tko želi otpad zbrinuti na suvremeni način, Öko-Institut svoju prosudbu različitih varijanti zbrinjavanja otpada temelji na slijedećim kriterijima:

1. Oslobađanje organskih spojeva u postupku zbrinjavana
2. Stvaranje novih anorganskih spojeva u postupku zbrinjavana
3. Ponovno vraćanje teških metala iz otpada u kružne tokove tvari

1. Oslobađanje organskih spojeva (dioksini, furani)
Postupcima zbrinjavanja u kojima se otpad spaljuje (spalionice, tvornice cementa) na visokim temperaturama, uništavaju se dugoživući organski spojevi u otpadu, ali  pritom nastaju novi (kemijska reakcija poznata pod imenom de-novo-sinteza) kao npr. u slučaju dioksina, pa sveukupno može doći do povećanja  količine dioksina. Novonastali organski spojevi putem zraka i šljake ponovno dospijevaju u kružni tok tvari. Do emisija lako hlapljivih organskih spojeva u industriji cementa dolazi na onim mjestima u procesu proizvodnje gdje zbog nižih temperatura ne dođe do potpunog izgaranja organskih spojeva iz otpada. Zbog specifičnih uvjeta proizvodnje u cementnoj industriji, može se računati s relativno ograničenim stvaranjem novih organskih spojeva u odnosu na spalionice, ali je zbog lošijeg pročišćavanja dimnih plinova u tvornicama cementa emisija organskih spojeva u okoliš jednaka onoj iz spalionica.

2. Stvaranje novih anorganskih spojeva  (NOX, SO2)
U svim procesima gorenja dolazi do stvaranja dušikovih oksida čija količina ovisi o vrsti goriva, načinu  i uvjetima izgaranja.
Cementna industrija na poseban način ima  problema sa stvaranjem dušikovih oksida. Uvjetovano visokim temperaturama i viškom zraka potrebnim u procesu proizvodne, stvaraju se i emitiraju velike  količine NOX koje dospijevaju u atmosferu. Tu dolazi do reakcija u kojima se stvara dušična kiselina. Ona uzrokuje kisele kiše, opasna za okoliš i zdravlje ljudi. Osim dušikovih oksida, tvornice cementa  emitiraju i velike količine SO2. Izgaranjem otpada, količine SO2 se povećavaju. Pritom lako hlapljivi spojevi sumpora u dimnim plinovima izlaze u atmosferu gdje oksidacijom nastaje sumporna kiselina, također uzročnik kiselih kiša, s poznatim posljedicama.

3. Ponovno vraćanje teških metala u kružni tok tvari
Budući da se teški metali ni jednim postupkom zbrinjavanja ne mogu uništiti, cilj zbrinjavanja otpada mora biti nastojanje da ih se trajno isključi iz kružnog toka tvari. Izgaranjem otpada u tvornicama cementa, teški metali se ne isključuju iz kružnog toka tvari. U pogledu emitiranja teških metala, cementna industrija ima posebno značenje. To se u prvom trenutku ne čini logičnim, budući da ona nije vezana uz preradu metala. Slijedeći razlozi cementnu industriju čine velikim izvorom zagađivanja okoliša teškim metalima:
- cementna industrija prerađuje velike količine sirovina i goriva koji po svojoj prirodi sadrže teške metale,
- sekundarne sirovine koje se koriste u proizvodnji cementa (koncentrati željeza, šljaka)
..često sadrže veoma visoki postotak teških metala
- cementna industrija sve više nastoji dio primarnog goriva (ugljen, teško ulje) zamijeniti sekundarnim
2 (rabljene gume, staro ulje, plastika) koje sadrži daleko veće količine teških metala od primarnog goriva.

Proizvodni proces se odvija pri visokim temperaturama (1450°C). Pri tim se temperaturama u nekoj vrsti termičke destilacije teški metali o odvajaju iz sirovina i goriva, da bi se na nižim temperaturama kondenzirali i prešli na prašinu ali i na sirovinu. Na taj način dolazi do kontinuiranog koncentriranja teških metala u tvz. unutarnjem kružnom toku. K tome, koncentracija teških metala povećava se dodatno i iz tvz. vanjskog kruga: naime,  prašina iz filtra koja sadrži teške metale miješa sa sirovinom i ponovno vraća u proces proizvodnje. Tako povećana  koncentracija uvjetuje i sve veće emisije lakohlapljivih teških metala i sve veću opasnost od prašine, posebno kada  prašina zbog nestabilnosti u procesu proizvodnje koje dovode do isključenja filtra, dospije u okoliš. Ovo posebno vrijedi za teško hlapljive  teške metale (olovo, cink, arsen, krom) koji su pri temperaturi pri kojoj plinovi prolaze kroz filter (110°C) skoro isključivo vezani na čestice prašine. Lakohlapljive teške metale (živu, talij, kadmij) postojeći filtri teško mogu zadržati budući da najvećim dijelom kroz filtre prođu u plinovitom stanju. Zbog gore opisanog dolazi do koncentriranja teških metala; emisije talija iznose do 95% količine unesene u proces proizvodnje, emisije žive iznose više od 90%.

Emisije teških metala  izazvane  suspaljivanjem otpada u industriji cementa  ovise prvenstveno o količini tih opasnih tvari u otpadu u odnosu na regularno gorivo. Budući da je količina žive u otpadu u odnosu na količinu žive npr. u ugljenu mnogo veća, te budući da se filtrima teško može spriječiti njezinu emisiju u okoliš, tvornice cementa su u ovom pogledu veliki zagađivači.
Onaj dio teških metala koji nije kroz dimnjak dospio u okoliš u plinovitom stanju, taloži se i koncentrira u klinkeru, ili pak dospijeva u gotov proizvod (cement) jer se klinkeru dodaje prašina iz filtra. Tako  se preko gotovog proizvoda ove opasni otrovi ponovno vraćaju u kružni tok tvari te postoji opravdana bojazan od zdravstvenih posljedica (alergeni i kancerogeni učinci) kod onih koji su u direktnom dodiru s cementom kao i od  budućih zagađivanja tla i vode zbog ispiranja teških metala iz građevinskog otpada.

Dada Lerotić, 2001.