1. Temeljni je problem s planovima o regionalnim/županijskim centrima za gospodarenje otpadom to, što ti planovi polaze od potpuno pogrešne i promašene, uostalom i neekološke i vrlo neinteligentne i štetne koncepcije. Ukratko, u nekoliko točaka, budući da prostor ovdje ne dopušta temeljitiju obradbu, radi se o sljedećem. Prvo, inherentna je pretpostavka te koncepcije da su to zapravo centri za dovoženje smeća i neke moguće kasnije operacije, a nikako to nisu, kao što se potpuno pogrešno i ekološki nepismeno navodi centri za gospodarenje otpadom. Smeće je smjesa različitih, po pravilu svih ostataka tvari/stvari u domaćinstvu/ komunalnom životu. Smeće nastaje fatalnim i ekološki, ako hoćete i etički, moralno i gospodarstveno nedopustivim i strahovito štetnim korakom koji po zloj navici stalno ponavljamo u kući i posvuda: ostatke pomiješamo i napravimo smeće. Ništa se od smeća više ne može iskoristiti, a stvorili smo teški problem s golemim i nesagledivim posljedicama. Tko to ne razumije, neka ode na Grabovicu ili, jednako poticajno, na zagrebački Jakuševac (10 milijuna tona smeća, smrada i otrova) ili splitski Karepovac (2 milijuna smeća smrada i otrova), i neka tamo ne isključi pamet i savjest, nego neka počne promišljati o problemu koji je nepovratno a nepotrebno stvoren.

Nasuprot tome, ekološka koncepcija ide od činjenice da se
a) različiti ostatci mogu odvojeno prikupljati;
b) činjenice da se tako prikupljeni ostatci (otpad) mogu rutinski, bez posebnih problema,
u 90%-tnom iznosu reciklirati, to jest obraditi i pripraviti za novu uporabu.
Papir (trećina i vše ukupnog otpada, Hrvatska uvozi stotine tisuća tona starog papira!) rutinski se do sedam puta reciklira, zadnji reciklat je higijenski papir. Kuhinjski i ostali biotpad još lakše se rutinski prerađuje u kompost i humus, vrlo vrijedno i vrlo potrebno biognojivo (Hrvatska uvozi). To su već dvije trećine ukupnog otpada, preostalo do devedeset posto su plastični materijali (priča PET itd.), metalni ostatci, staklo, elektro i elektronički otpad, sve apsolutno reciklabilno i rentabilno pritom. c) činjenice da se opasni komunalni otpad beziznimno
i najstrože mora odvojeno prikupljati, više zbog činjenice golemih opasnosti i šteta po ljudsko zdravlje i okoliš a manje zbog jasne zakonske obveze ( ne umanjujem vrijednost i važnost hrvatskog zakona o otpadu već moram upozoriti na stanovitu hijerarhiju odgovornosti. Nitko razuman ne poštuje prometne znakove ponajprije radi zakona već radi ljudskih života); d) činjenice da jednom stvoreno smeće predstavlja problem koji se nikako više ne može riješiti. Svako "rješenje" nužno i neizbježno dovodi do novih, teških ekoloških problema i šteta koje će opterećivati generacije naše djece, unuka i prapraunuka. Tek ekološki dosljedna koncepcija i tome primjereni sustav omogućuju stvarno gospodarenje komunalnim otpadom. Ostalo su obmane i dosjetke ekološki neupućenih ili nesavjesnih pa tako i planirani regionalni ili županijski centri. Tako se planiraju buduće štete po ljudsko zdravlje, prirodne ekosustave
i okoliš, što obično označavamo terminom ekološke štete. Naravno, i ekonomske štete, od uvoza starog papira i plastike i biognojiva nadalje.

Uz toliku svakodnevnu medijsku galamu pozivanja na napredniji i modernizirani svijet, pogledajmo činjenicama napokon "u oči": Canberra, glavni australski grad, tristo dvadeset tisuća stanovnika, preko sedamdeset posto odvojeno prikupljenog otpada za recikliranje, idu na sto posto. San Jose, Kalifornija, milijun stanovnika, blizu sedamdeset posto, idu dalje. Cijela Austrija, preko šezdeset pet posto odvojeno prikupljenog, skupina općina (tristo tisuća stanovnika) kod Trevisa, sedamdeset osam posto, pojedine osamdeset dva posto odvojeno prikupljenog. Tisuće gradova i mjesta u Europi i svijetu, od Švedske do Japana i Kanade, postižu ili nastoje postići slične rezulate. Zagreb, sramotnih manje od četiri posto. S druge strane, cijeli otok Krk, sedam općina, jedini u Hrvatskoj ima ekološki zasnovani sustav (od lipnja 2005.) i već za dva mjeseca postignut je stupanj odvojenog prikupljanja veći od dvadeset posto, premda pred Krkom stoji još velika zadaća.

2. Problem onečišćenja izvanredno osjetljivog i vrijednog krškog područja posebno problem onečišćenja podzemlja i podzemnih voda je golem. Upravo u tome dobro se vidi sva besmislenost i rizici od ove štetne koncepcije ovako zamišljenih centara. Pokus u Kladnjicama gdje je boja izašla i na izvoru Jadra i na Čikoli i na Pantani dovoljno govori o onom što se odavna jako dobro zna i na što hidrogeolozi i ekolozi već godinama "očajnički" upozoravaju. Krški teren je "spužva", ostalo mogu domisliti čak i manje upućeni. Ne mogu vjerovati da bi netko doista svjesno riskirao da onečisti bilo koji podzemni vodeni tok, pogotovo s motivom "ako možda ne dotiče vodu koja se koristi za piće". To je teška i neoprostiva glupost i neodgovornost, ako nije krajnji cinizam i pokvarenost.

3. Dodatni problemi sa planiranim centrom dolaze također od pogrešne koncepcije. Tako, trebalo bi iz Vele Luke voziti smeće u Badovinje rupe. Uzmite u obzir koliko je to kilometara, dodatnih vozila, dodatnih milijuna eura nepotrebnih troškova, dodatne blamaže i smrada na turističkim i putničkim trajektima. Sva delta Neretve, efektivno četvrtina županije (trideset tisuća ljudi), odvoz smeća preko Trpnja, jer za odvoz preko Neuma bi trebao međudržavni sporazum za koji u europskim propisima jedva ima, ako uopće ima temelja. Nasuprot tome, ekološki zasnovani sustav (kao na Krku) biootpad bez ikakvih poteškoća prerađuje u najbližem pogonu, a ostale segmente odvojeno prikupljenog po potrebi odvozi na preradbu, bez ikakvih dodatnih higijenskih i ekoloških problema. Cijena planiranog centra nerazumno je visoka i zacijelo neopravdana. Sustav na Krku (četrdeset tisuća stanovnika, dinamički) koštao je milijun i pol eura. Sustav Badovinje rupe za (dinamičkih) sto četrdeset tisuća stanovnika (koeficijent 3,5), procjenjuje se na dvadeset milijuna eura (koeficijent 3,81) to jest gotovo četiri puta skuplje. Temeljito sumnjam da je to potrebno. Još više sumnjam da postoji ikakva realna potreba uništavati dosad netaknuti, izvanredno vrijedni prirodni prostor (Badovinje rupe) zagorčavati život ljudima i degradirati kvalitetu življenja i vrijednost nekretnina. Daleko je bolje rješenje koristiti za to već devastirani prostor koji se ionako može tek djelomično sanirati - prostor sadašnjih deponija. Ista je stvar u Lećevici i još mnogo gore na Viškovu kod Rijeke gdje hoće to staviti iznad izvora Rječine odakle Rijeka dobiva vodu.

Glede europskih normi i njihova poštivanja najvažnije je shvatiti da najbolji rade ekološki.
Što to znači, rečeno je. Da se kod nas ne poštuju ni hrvatske norme, svatko se može lako uvjeriti. Pogledajta samo što predviđa hrvatski zakon o otpadu u člancima 25, 32 i 88 i zapitajte se je li ikad itko ikako sankcioniran zbog kršenja tih normi. Mudrome dosta.

 

Vlahušić ne priznaje vrijednost prostoru kojim upravlja
(Dubrovački vjesnik, Rubrika reagiranja, 31. 8. 2010. str 60.)

Jednu nedavnu izjavu o Srđu gradonačelnik Andro Vlahušić je završio rečenicom kako je to područje sada tek "obični krš". Ona otkriva uzrok mnogih nevolja okoliša u Dubrovniku i u Hrvatskoj. Podrazumijeva da je priroda sama po sebi nešto manje važno, da nema samostalnih  vrijednosti, i da joj sve vrijednosti dolaze od onoga što čovjek na njoj napravi. U njoj se posebno očituje prezir prema kršu kao vrsti reljefa i podnebelja. Zbog ograničenog prostora ovog reagiranje tek ćemo natuknuti da se radi o našem Dinarskom kršu, univerzalnoj prostornoj vrijednost, najvećoj krškoj površni u Europi, najrazvijenijem i najdiverzificiranijem u svijetu, koji je po biljnoj raznolikosti vodeći u Europi, a po podzemnim životinjskim vrstama vodeći u svijetu, da drži 90 posto zaliha podzemnih voda Hrvatske, i da je kao prvi istražen krš u svijetu, naše pučke nazive posudio svjetskoj stručnoj terminologiji. Za Dubrovnik je specifično da ne bi mogao nastati negdje izvan krša i bez krša, niti opstati bez krških izvora. Konačno, i naš turizam, premda toga nije svjestan, svoju najveću privlačnost duguje mjestu gdje se krš spaja s morem.

Nije čudo što gradonačelnik Vlahušić ima iskustvo krša koje je najpogubnije za njegovu budućnost - premda mu ne služi na čast - nego je porazno da on predstavlja snagu odgovornu za racionalnu organizaciju života na svjetski značajnom krškom području, koja bi morala imati sve službe za adekvatno vrednovanje i upravljanje prostorom. Strašno je porazno da ta vlast vrhunskim prirodnim vrijednosima pristupa kao krajoliku koga treba izbušiti, minirati, samljeti, betonirati, jednostavno: uništitit, i tek onda smatrati da je sve OK.

Takva je politika Rijeku dubrovačku, u Republici pojam raja, pretvorila u odlagalište građevinskog materijala, starih olupina, zaljev uništene i razorene baštine, zemljište zagađeno teškim uljima, prostore kojima se odriče čak i najniže rangirani oblik zaštite - zaštićeni krajolik. Ombla, mjesto nesicrpnog mnoštva vrijednosti, vjerojatno najveća ponornica na svijetu, sutra treba biti jeftin i opasan pogon. Hoće li Šipun u Cavtatu, pećinu s najvećim biodiverzitetom u Hrvatskoj, čekati zlosretna sudbina Đurovića pećine, koja je zbog načina upotrebe mrtvi podzemni prostor, pa joj pokušavaju naći zamjenski identitet kao nekakvoj vinoteci.

Društveno odgovorno ponašanje bilo bi iskoristiti puste autentične cjeline primorskih, konavoskih ili peljeških sela, smještenih kao u pastoralama u dubrave i po rubovima polja, koje je urbanizacija proglasila beskorisnim i rastjerala njihove stanovnike po cijelome svijetu. To bi bila domaćinska ponuda i gesta prema tradiciji u koju se svi kunu. Umjesto toga, mi prirodne prostore oduzmamo svim budućim generacijama, a ostavljamo im izraubovane krajolike čije će sanacije tražite silno bogatstvo. Pored svega, ulazimo u rizik da preizgrađenošću našeg priobalja srušimo i tržišnu vrijednost postojećih kapaciteta. Zato Vlahušić ne može biti dobar zastupnik javnih interesa i dobar gradonačelnik grada impozantne kulturne baštine.
Ivo Lučić

"Prema Zakonu o otpadu, koji je stupio na snagu pocetkom godine, od 1. sijecnja 2005. lokalna samouprava mora komunalni otpad odvojeno prikupljati i naplacivati prema vrsti i kolicini. Taj projekt zahtijeva velike pripreme, ima dvojbi da bi mogao biti odgoden kao to je nekoliko puta odgadan i rok o sanaciji deponija.
- Angazirat cemo sve snage da se konacno pocne provoditi sortiranje otpada. Uspijemo li s prvom fazom sortiranja papira, stakla i zeljeza, za to imamo zainteresirane kupce radi daljnjeg recikliranja, to je vec 50 posto manje smeca.
Ako lokalna samouprava tu obvezu ne uspije izvršiti, zupanija ima popravni rok od sest mjeseci, a ako i ona zakaze, reagirat ce drzava. Ne mozemo vise odugovlaciti s izvrsavanjem te obveze, pogotovo ne na obali i otocima."


Marina MATULOVIC-DROPULIC,29.01.2004
MINISTRICA ZAšTITE OKOLIšA I PROSTORNOGA UREĐENJA
http://www.slobodnadalmacija.hr/20040129/temedana03.asp