Tomislav Lerotić
 POD PEPELOM DUGA
Hommage a Marko Antun de Dominis
kinetički luminoobjekt 1992.

 


Ivo Babić, MATERICKA  TANKOCUTNOST, 21. XII 1992. - 10. I 1993. Galerija PROTIRON , Split
Graficar Tomislav Lerotic odlucio se na hommage krivovjerniku i znanstveniku, tragicnorn splitskorn nadbiskupu Markantunu Dorninisu s izlozbom u blizini katedrale, iz koje je bio prognan. Instalacije Tomislava Lerotica aludiraju na znanost, na preokupaciju velikog Markantuna koji je medu ostalim pisao o svjetlu, o duginirn bojarna. Lerotic, medutim, od znanosti praviumjetnost.
Njegove instalacije, metalni stalci, zarulje, lece, epruvete,  zice, potsjecaju na njegove grafike. Laboratorijske instalacije
promecu se kod Lerotica u trodirnenzionalne crtarije. 

Umjetnicima je i znanost obojena, slikovita igrarija, u kojoj su rjesavnja tocna po kvalitativnirn, a ne po kvantitativnirn kriterijima. Po zidovirna plesu obojana svjetla u bojama duge, koja je za umjetnike tek znanstveni problem, a za mistike i pjesnike hijerofanija, naznaka onostranog. 

U jednoj staklenoj kugli je tekucina s pepelorn - aluzija na lomacu na kojoj je sagorio Markantun Dorninis. Materije imaju svoju poetiku koja je draškala imaginaciju alkernicara u njihovu citanju semantike tvari. Matericka tankocutnost svojstvena je, dakako, i umjetnicima. 

Ovakve izlozbe ohrabruju i nasa nagnuca prerna ludickom. Zasto se ne bismo i mi poigrali gradeci svoje osobne instalacije? Mozda bisrno ponovno rnogli, kao u djetinjstvu, odgonetati svjetla i sjene  na plafonima. Dakle, upucuje nas se na ocitavanja svjetlosna znakovlja koje nas svuda oko nas upucuje na cudjenje, na umjernost, na tihe radosti, ako ne i na slutnje onostranog. 
 

Joško Belamarić, SUB SPECIE LUCIS, 21. XII 1992. - 10. I 1993 Galerija PROTIRON , Split
lumino objekti ,1991.
Na zimnski solsticij uvecer, u maloj kapelici Gospe od zaceca u Protironu povise Dioklecijanova Peristila, otvara se izlozba svjetlosnih objekata Tomislava Lerotica u cast Marka Antuna Dominisa , splitskog nadbiskupa i ucenjaka, koji je predravno 380 godina u Splitu pisao i  onda tiskao svoj traktat o problemirna vida i postanku duge De radiis visus et Iucis in vitris,    perspectivis et iride.

Lerotic u Splitu vec vise godina ciklicki razvija svoju ontologiju umjetnosti hipersuptilne, problemske forme. Jednorn su to biliakvareli i bakropisi nedodirljivi poput poezije ili  glazbe; drugi put smo se nasli pred instalacijarna fantasticne, neke infanulne mudrosti; usred 1991.  godine nastao je - upucen svojim njemackim gledaocirna - ciklus varijacija s ironijskirn preradbama turistickih manifesta. Svi ti ciklusi imaju zajednicko ikonolosko ishodilste u principijalnim ekoloskim, etickim, religioznirn stavovirna (a na kojem stupnju ih je danas moguce medusobno razluciti ?), i u  upecatljiivom estetskorn ucinku, koji nas osvaja svojom jednostavnoscu koliko i zahtjevnosc´u  pitanja koja postavlja. Lerotic nas upozorava na to da umjetnost nikada prije nije imala vecu obvezu sprarn proslosti same umjetnosti i spram problerna vremena u kojemu nastaje.To je istina i kad umjetrik u samoci svrdla svoju rupicu u zidu stvarnosti i onda kad ulazi u vrevu svagdasnjeg zivota. Spajajuci se na   osjecaje koje razvija sam kraj stoljeca i koje u nama luci ovaj ludacki rat, stvara se plodno tlo za crne milenaristicke vizije. Vrijeme samo nadaje se kao nesto fragilno, kao nesto sto ce propasti zajedno s nama. Leroticeva umjetnost predstavlja, medutim,  umjetnost utjehe - noseci potmulo sve te slutnje. Sve tu sto borbeno dolazi iz angaltmana etickog, ekololskog, antiratnog, svodi se  na cisti artefakt, gotovo na idealni stib koji se ne da prevoditi na drugi jezik.
Luminoobjekti koje nam iznosi pred splitski Bozic 1992. godine posve su novo poglavlje iste Leroticeve knjige. Prica o svjetlu koje se pokrece pokretanjem staklene kugle ispunjene vodom, privlacenjem i povlacenjem traka svjetla iza lece, micanjem visestranih staklenih prizmi koje lebde na nevidljivom uzduhu... sve to moze, naravno, tumacenje zavesti u spekulativnu polisemiju. Da bi se svijet svjetla koji je pred nama razumio potrebno mu je suziti rubove, analizirati ga u krugu prostora i vremena, i unutar opusa u kojemu nastaje. Izlozba se posvecuje Markantanu Dominisu. Mnogo znamo o njemu, ali sto je od njega u Splitu ostalo? Jedna Biblija - od citave biblioteke, koja je morala biti zasicena u svim smjerovima, i citav jedan kor - kor splitske katedrale - ona kamena prizma nakalemljena na Dioklecijanov mauzolej 1607. godine za Markantunova biskupovnja.

Pogledajmo tu gradevinu izbliza. Zapravo, pokusajmo zmireci vidjeti katedralu kakvu je zatekao Markantun Dorninis 1602. kada se uspeo na splitsku katedru. Tamna utroba Dioklecijanova mauzoleja mogla bi se pojmiti kao sam obrazac vida Splicanina tog doba, opasanog obrucem zidina koji ce se kroz nekoliko stoljeca pojacavati i na kraju udvostruciti kao odraz paranoidnog straha od turske opasnosti, kuge... U interijeru katedrale, pocetkom 13. stoljeca, visoke, jedva transparentne korske klupe od pozlacene orahovine zamijenile su predoltarsku pregradu, malo kasnije prekrojenu u krsni zdenac krstionice sv. Ivana. Katedrala je postala tada jos tjesnja. Dvostruka trabeacija stupovlja pod kupolom nekadasnjeg Dioklecijanova mauzoleja posluzit ce kao stalna skela za galeriju na dva kata. Katedrala je postala kugla. Pogledajmo uvis iz klupa koje zatvaraju scholu cantorum. To odozgo nad nama visi citav splitsoi puk. Zablje svjetlo od stotina vostanica, lumina, kandelabara obasjava vrhove brada, cela... Kanonici, dole u svom pravokutniku spoticu noge o nosove reljefnih nadgrobnih efigija. Katedrala se znoji tamjanskim znojem, veliko goticko raspelo na trijumfalnom luku proplkat ce krvlju...
 
Marko Antun Dominis, izvori iscrpno izvjestavaju, brzo ce se zamjeriti svom kaptolu. Ali, mozda se u njihovim sporovirna nije radilo samo o pravima koja im je on kao biskup stegnuo. Dominis ce probiti istocnu nisu mauzoleja i na tijesni korpus srednjovjekovne katedrale prisloniti novi kor u koji ce prebaciti romanicke klupe za kanonike. Sav zaokupljen invektivama Tridentinskog koncila, koji je usmjerio citavu protureformatorsku ranobaroknu crkvenu djelatnost, on ce, doslovce, otvoriti pogled prema oltaru splitske katedrale. Jedna tipicna srednjovjekovna liturgijska dispozicija arhitektonskih odnosa (oltar - schola cantorim - vjernicka masa) definiticno je prekrojena na novi barokni nacin Splitska katedrala postaje otada - slijedimo asocijacije vezane uz Markantuna - svojevrsna camera obscura. Takav neobican dozivljaj moze imati svatko onaj koji slusa nedjeljnju misu iz kora, gledajuci mauzolej kroz uski procjep preko sarenog mramrnog oltara koji se penje do Poncunovog slikanog kasetiranog svoda. Svjetlo koje je unio probijanjem prozora pod kupolom i otvaranjem bocnih zidova novoprigradjenog kora bijase prvo barokno svjetlo u Splitu.

Leroticeve svjetlosne skulpture vjerojatno teze slicnoj metaforici otkrivanja svjetla u Splitu u ovim zalosnim nasim prilikama. I zapravo je cudno koliku, upravo infantilnu radost dozivljavamo pred svjetlosnim pretvorbama koje na vlagom potkopanim zidovirna crkvice u Protironu opisuju njegove skulpture - instalacije. Ovo je vrijeme kvazireligije svjetla: neon, ,,palace kristala", TV, halogenke, light-show. Europa pred Bozic pretvara noc u dan... A sve su to simptomi gubitka unutrasnjeg svjetla. Leroticevi luminoobjekti vracaju u sjecanje citavu pricu o dubokim korelacijama izmedu svjetla i jasnoce (srednjovjekovna claritas), materije i duha.

Pred nama je, izmedu ostaloga, jos jedan pokusaj da se transcedira vjecno svojstvo Dioklecijanove palace - sunce koje je preparirano vlagom, svjetlo koje se u njoj nigdje ne pojavljuje bez sjene. Gdje je u svemu tome Markantun Dominis ? Vidimo li ga u sudbini otpadnika ili u cinu uzaludna pokajanja, ili u apstrakciji njegova znanstvena djela? Ili u plamenoj buktinji koja se dize one noci 1624. nad Campo dei Fiori, pred Farneseovom - Michelangelovom i Sangallovom palacom, gdje Markantunovo tijelo - eksbumirano tri mjeeeca nakon srnrti - gori, kao sto je gorilo smolom zaliveno truplo kardinala Andrije Zamometica, baceno u bacvi u Rajnu usred Basela, jer je pred licem Europe Ameriku onog doba optuzio za pad Bosne i druge trice, vicuci lutherovirn jezikom cetrdeset godina prije Luthera? Te lomace, bojirn se, nisu samo aoocijacije iz slobodnog tijeka svijesti koji se oslobada na izlozbi Tomislava Lerotica u Protironu. Povijest umjetnosti sub specie lucis nije jos zacudo napisana, kao ni hrvatska sub specie ignis.
Vladimir Rismondo ml., PROSTOR U POKRETU 
Galerija  MIROSLAV KRALJEVIC,   14. 2. - 3. 3. 1995.
Tomislav Lerotic je skolovan kao graficar. Grcki glagol »gràfein« i hrvatski glagol "crtati" oznacavaju istu radnju rezanja i urezivanja. Korijenom su izvedeni iz ruralne terminologije pluga. te zapravo cuvaju sjecanje na linije brazda (znakove) urezane plugom u zemlju  (plohu). 

Crtanje, saranje ili. pak, pisanje predstavlja stvaranje usmjerenih tragova u odnosu na koordinate polja (formata). Karakteristiku ovih linearnih ili plosnih otisaka - "sara" u  prvome redu predstavlja njihova uloga povlacenja granica izmedu
dva podruca. Zaista. liniju poimamo faktorom ogranicavanja, a time i pamcenja. 
Ipak, najvaznijom se cinjenicom smatra da crtanje predstavlja elementarnu sliku mitoloskog sukoba: bijelo (ploha, povrsina zemlje) je praslika receptivnog nistavila koje u sebi sadrzi moguc'nosti svih oblika, ili  materija kojoj dajemo formu: crno (crta, brazda, znak) nije drugo do aktivna, konceptualna praslika, odnosno zbir iskustava i ideja o formi. Prozimanje bijelog i crnog mijenja obje komponente i oznacava pocetak stvaranja neke organizacije zadanog prostora - pocetak oblikovanja.

Prakticni problem oblikovanja tumacimo cinjenicom da svaka vrsta receptivne materije sadrzi izvjesnu »sklonost« prema nekim oblicima. Zato se zbirnom znacajkom oblikovanja smatra "preoblikova nje postojeceg stanja materijala pri kojem ideja
o formi u pocetku preuzima jedan od mogucih oblika koji materija nudi, razvija ga i preinacava".--
-----------------------------------
Graficar Tomislav Lerotic je usvojio ova pravila i primijenio ih na sire podruce istrazivanja prostora, te njegovih oblikovnih konkretizacija. Buduci ovdje neizravno govorimo  nekim premisama arhitekture mozemo pretpostaviti da autor shvaca prostor u vidu vremena za razvoj svojih koncepcija.-Leroticeva ideja "lumino-objekata" svodi se na ispitivanje samog fenomena svjetlosti kao receptivne materije. skladista oblika i dinamickih rjesenja..-------------------------------------------------------------------------------------

Pravila izgradnje modela (koji je u ovom slucaju izlozben i postav) pretpostavljaju ogranicavajuce uvjete bez kojih nije moguce promatrati svjetlost. U to spadaju izgradnja izvora svjetla i formatiranje prostora u kojemu se istrazivanje izvodi. Svjetlo potrebuje prostor koji ce opisati da bi i samo bilo opisano. 

Svaki luminoobjekt je mehanizirana konstrukcija sastavljena od industrijskih dijelova. Kako se ovdje radi o strogo ometriziranim cistim formama, lumino-objekt se doima poput graficke figure na pozadini lisenoj podataka. Figura je izvor svjetla kojemu je. opet, potreban svojevrsni transformator u idu lece, prizme ili staklenke ispunjene vodom, da bi na plohi "nezavisno stupilo u svijet".

Svjetlost propustena kroz transformator pokazuje na plohi dinamicke zakonitosti simetrije (prostora). odnosno ritma (vremena). 

Ritam ili simetrija oznacavaju razne stupnjeve odnosa i dinamicke ravnoteze izmedu  dijelova koji su razlicito orijentirani u prostoru  vremenu. Drugim nijecima, simetrija je sredstvo stvaranja prostornih usmjerenja i situacija.Podjemo li od pretpostavke da vizualno dozivljeni odnosi u polju spadaju u red otvorenih cetverodimenzionalnih kompozicijai lumino-objekti Tomislava Lerotica postaju sprave za proucavanje kontinuiranog prostora u pokretu.

Zakonitosti simetrije ujedno predstavljaju i zakonitosti organskih, te anorganskih formi i sistema. Tri osnovne pravilnosti razvoja sistema - linearna progresija, rotacija i rotacija s dilatacijom - predstavljaju i tri stupnja razvoja Tocke kroz Duzinu, Plohu i Trodimenzionalnu formu i drugim rijecima, Tomislav Lerotic istrazuje uvjete razumijevanja prostorno - vremenskog sklopa. Linija, krug i spirala sa svojim simetrickim varijacijama skriveni su u samom fenomenu svjetlosti, odredujuci i nas egzistencijalni odnos prema prostorui Linearna koncepcija svijeta za preduvjet ima odvajanje svjetla od tame. To je prvi cin Stvoritelja koji nas  ceka na kraju neponovIjive povijesti u vlastitoj svjetlosti. ciklicka koncepcija ne poznaje svjetlo bez tmine,
a stvari se uvijek vracaju svojim pocecima u statici iste putanje Koncepcija spiralnog tijeka dopusta napredovanje novim stazama, ali uz ponavljanje istih kretnji s pocetka i sve dok se napregnuta struktura spirale ne razbije u novi kaos. lza toga slijedi nova tocka, linija, ploha...

 Neki je davni teoreticar prostora zakljucio da svijet i nije drugo do imaginarna kocka prozeta zakonitostima svjetla koje je proslo kroz materiju i uspostavilo - nama vidljivu - stvarnost geometrije.  Cudna mehanika lumino-objekata Tomislava Lerotica dopusta nam da se bavimo pretpostavkama zasto je taj teoreticar mislio na »arhitekturu svijeta".