dr. Zdeslav Hrepić:
Ekonomski promašeno i ekološki pogubno

O ekološkim i političkim posljedicama planirane izgradnje centra za odlaganje otpada u Lećevici razgovaramo s docentom Zdeslavom Hrepićem. Znanstvenik Hrepić, s doktoratom iz područja edukacije fizike, godinama se aktivno zalaže za zaštitu hrvatskih prirodnih dobara a napose Jadranskog mora i priobalja. Trenutno, sa svojom obitelji, živi i radi na Sveučilištu »Fort Hays« u američkoj državi Kanzas.

Zbog čega smatrate da je odlaganje županijskog otpada u Lećevici neprikladno rješenje, odnosno još lošija verzija od sadašnjega Karepovca?

Teško je odlučiti gdje početi navoditi sve razloge zbog kojih je tzv. županijski centar za gospodarenje otpadom (CGO) u Lećevici, kao i čitava koncepcija županijskih centara za »gospodarenje« otpadom, ekonomski promašeno, ekološki pogubno a etički monstruozno rješenje. No, počnimo od Zakona o otpadu u kojem stoji: »Otpad čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti mora se odvojeno skupljati i skladištiti kako bi se omogućilo gospodarenje tim otpadom u skladu s odredbama ovoga Zakona,« Nasuprot tomu, ti su centri zamišljeni kao skupljališta neodvojenog otpada u kojima bi se dio pripremao za spaljivanje a ostatak odbacivao. Nadalje najave i postupci moderatora »centra« upozoravaju da se u taj CGO planiraju dovoziti i nepoznati milijuni tona svjetskog otpada godišnje, što je u koliziji sa zabranom uvoza otpada a da ekološku i moralnu tragičnost takvog »gospodarstva« i ne spominjemo. Jedino ekonomski i ekološki prihvatljivo rješenje problema komunalnog otpada je njegovo smanjivanje, zatim prikupljanje po vrstama, recikliranje i ponovna upotreba. Na taj se način može zbrinuti do 90% komunalnog otpada, a ostatak od 10% može se onda smjestiti na odlagalištima. U svijetu postoji velik broj primjera gradova (Canberra u Australiji, San Jose u Kaliforniji, Treviso u Italiji, Austrija kao država itd.) koji odvojeno prikupljaju 70-80% i više otpada i taj se udio stalno povećava. U Splitu se s druge strane odvaja manje od 5%.

U CGO koncepciji centraliziranog uništavanja vrijednih sirovina nafta čini bitnu stavku troškova. A uz naftu, pitka voda je druga blagodat kojoj će vrtoglavo rasti cijena u sljedećim godinama. Time dolazimo do najgoreg aspekta ovog i većine drugih centara CGO u Hrvatskoj. Naime, odlagalište smeća u Lećevici, prema izvještajima Hrvatskoga geološkog instituta iz 2006, kao i brojnim ranijim studijama, planirano je nad tokovima podzemnih voda koje se izlijevaju na izvorima Pantana, Jadra i Žrnovnice, a prihranjuju i Krku i Čikolu. Dakle rijeke iz kojih se pitkom vodom napaja pola milijuna ljudi u srednjoj Dalmaciji. U takvoj situaciji planirati podizanje otpada iz Splita (65% županijskog otpada) na 450 m nadmorske visine da bi se uz enormne i eksponencijalno rastuće troškove tom istom Splitu i još polovici Dalmacije zatrovala voda nenadmašivo je morbidan plan čiji akteri ne mogu imati baš nikakvih niti razumskih niti moralnih kapaciteta.

Hidrogeolog dr. Srećko Božičević bilježi: »Zašto se to moralo dogoditi baš ovdje [u Lećevici] gdje i zakonske odredbe upozoravaju na nemogućnost provedbe.« Dr. Božićević tvrdi da se radi dobro znane geološke složenosti, tektonske okršenosti i razlomljenosti vapnenačkih naslaga te radi visoke seizmičke aktivnosti lećevačkog područja »jedna takva zamisao ne može bez očekivanih posljedica i realizirati«! Dakle, ostvarivanjem toga »centra« trovanje rijeka Dalmacije je zajamčeno hidrogeološkom i tektonskom stvarnošću.

Dr. Franjo Fritz, jedan od najpriznatijih istraživača dalmatinskog krša navodi: »Mogućnosti su smještaja za vodu i more štetnih i opasnih tvari s hidrogeološka gledišta u kopnenome dijelu Dalmacije veoma ograničene... Uzrok je spomenutog ograničenja višestruk. Najveći dio toga krškog terena pripada zaštitnim područjima izdašnih izvora i crpilišta pitke vode, a u tim je područjima zabranjeno odlaganje tih tvari. Velik dio preostalog terena pripada slivovima zatvorenih zaljeva i eustara tamošnjih rijeka, što su vode veoma osjetljiva ekosustava... Kada se izdvoje još aktivni i potencijalni turistički centri, preostaje u Dalmaciji veoma uzak nekontuiran pojas uz obalu mora....«

Dakle Karepovac, uz sanaciju, mora ostati jer je otpad u Dalmaciji nužno odlagati na manjoj nadmorskoj visini, bliže obali i bliže središtima koja stvaraju otpad. No volumen ostatnog otpada koji se na njega dovodi treba hitno drastično smanjiti. Jedan jedini preduvjet za to je nekorumpirana vlast. A to nažalost nema ni Split ni Hrvatska. Razmislite o sljedećem: skupina općina oko Trevisa odvojeno sakuplja 85% otpada, a Napulj, grad u istoj državi, no kojim upravlja mafija, postao je simbol problema otpada. Dakle, problem nisu vrijedne sirovine u otpadu nego korupcija u vlasti.

Razmotrimo nakraju pitanje koje ste postavili i s druge strane. Naime valjalo bi upitati one koji zagovaraju sabirališe otpada u Lećevici - poput ministrice Dropulić ili Tomislava Mihotića, pročelnika odjela za zaštitu okoliša Splitske županije - u čemu je dobrobit takve koncepcije manipuliranja otpadom i napose u čemu je dobrobit njegova odlaganja u krškom području s kojega se vodom napajaju rijeke čitave srednje Dalmacije. Vidjet ćete da na to pitanje ne možete dobiti niti jedan suvisao odgovor. S naglaskom na »suvisao«.

Kome je u interesu izgradnja deponija u Lećevici? Stanovništvu, stručnjacima, političarima...?

Pođimo od onih kojima nije u interesu, a to su svakako stanovnici. Osim enormne cijene “zbrinjavanja” otpada koju bi izravno plaćali, pitka voda bi im bila trajno zatrovana. Prema iskustvima diljem svijeta, kapital bi uspostavom sustava zagađenja pitkih voda dalje višestruko povećavao cijenu vode. Usporedite već današnju cijenu od 8 kuna za 1 litru vode u PET boci sa cijenom od 8 kn za 1 metar kubični pitke vode na slavini. Prema novom scenariju, stanovnici bi nakon kupnje vode u PET boci, ako bi to mogli priuštiti, plaćali odvoz njene ambalaže da bi se ta pomiješana sa drugim gorivim smećem spaljivala i tako pretvarala u niz visokotoksičnih tvari. Ostatak neodvojenog smeća bi se odbacivao u (danas) čist okoliš i njime dodatno trovala već otrovana voda. Ta voda bi se dopremala stanovništvu izravno u slavine, a korištenjem u poljoprivredi, i u hranu. Ovaj scenarij ministrica Dropulić je nazvala “strategijom gospodarenja otpadom”.

Dakle zamišljeni centar u Lećevici i spomenuta “strategija” su projekt svjesnog maksimaliziranja troškova odvoza otpada radi profita za nekolicinu odabranih. Nadalje, to je koncepcija za uvoz i spaljivanje opasnog i drugog otpada čime se profit za aktere višestruko povećava. Ti centri imaju služiti i pripremi jeftinog, no opasnog goriva za cementare. Cementare bi zauzvrat okolno stanovništvo opskrbljivale teškim metalima, dioksinima i furanima – odnosno visoko otrovnim, kancerogenim i mutagenim tvarima. I na kraju se centrom u Lećevici, kao i drugim centrima planiranim ovom “strategijom” - a napose onim iznad grada Rijeke - svjesno namjerava zatrovati pitka voda većem dijelu hrvatskog stanovništva radi zarade na njenoj prodaji u bocama. Akteri ove morbidne zamisli (i glavni pretendenti na ovako ostvareni profit) su svakodnevno u novinama i ponavljaju do besvjesti lažnu tezu da je značajno odvajanje otpada iluzija. Time izravno prkose zakonu koji izričito zahtjeva odvojeno prikupljanje svega iskoristivog otpada – što znači oko 90% otpada.

Dodajmo tome da bi ovi centri za početak pripadali županijama no prema već uobičajenoj praksi u skorom razdoblju županijski čelnici bi ih “privatizirali” odnosno prodali nekoj beskrupuloznoj stranoj kompaniji poput Holcim-a ili Cemex-a. Već viđeno. Radi bolje prodaje prethodno će se centrima zajamčiti apsolutni monopol nad otpadom. Za lećevački je ovo je već učinjeno u veljači 2008. Tada su župan Ante Sanader i splitski gradonačelnik Ivan Kuret zaključili ugovor u kojem stoji: “Split potvrđuje da od tog dana [otvaranja centra] neće koristiti pravo na korištenje bilo kojih drugih sredstava obrade ili zbrinjavanja otpada, osim onih koje pruža Centar.” http://www.lerotic.de/ugovor

Ovim se “Centru” daje apsolutna kontrola ne samo nad manipuliranjem otpadom već i nad samom mogućnošću odvojenog prikupljanja koje će se organizirati samo ako i koliko to dopusti “šef” centra. Koji bi uskoro mogao biti neki novi „Cemex-ov g. Carlos“ ili njegov domaći namjesnik. Takav apsolutistički monopol je nezabilježen no u svjetlu hrvatske tragične stvarnosti ima “smisla”. Centar profit ostvaruje dovozom smeća pa je ovim jasno i zašto je predviđena kvota odvajanja otpada postavljena na maksimalno 22% i to tek u 2030. Ostalo će se uz obilatu naplatu odvoziti u centar, dio zatim spaljivati kao jeftino otrovno gorivo za cementare, a s ostatkom izravno trovati Dalmaciji vodu.

Hrvati su neobično pronicljivi kada se radi o zakulisnim namjerama svjetskih političara. Tako npr. nitko u Hrvatskoj ne dvoji da je rat u Iraku pokrenut prvenstveno ako ne isključivo radi nafte. Nije stoga jasno zašto naš narod ta pronicljivost prečesto izdaje kad smo u pitanju mi sami i naši vlastiti političari koji nam rade o glavi i pripremaju ovakav scenarij koji nije ništa osim genocidan.

Obraćam vam se draga braćo u Hrvatskoj, jer realizacija ove „strategije“ nedvojbeno jamči nesmiljeno trovanje i temeljito izrabljivanje našeg i svih budućih naraštaja. A vjerojatnost da se najgore ipak neće dogoditi (na što možda optimistično računate) je jednaka nuli. Ako se centri realiziraju pitanje je samo vremena kada će vode (kao i zrak i tlo) Dalmacije i većeg dijela Hrvatske biti otrovani do neupotrebljivosti. Kao što je samo pitanje vremena stiže li voda sa Lećevice u Jadro za nekoliko dana ili za 66 dana. Kao da to čini ikakvu razliku kad se podvuče crta ispod koje izračun stoji napisan – otrovano, ekonomski porobljeno, raseljeno. Hoće li centri proći - to ovisi o nama. Jer vlastodršci - prošli, sadašnji i budući, su svoju trasu nedvosmisleno obznanili. Upravo kao sto je to napravila i voda. Ne budimo stoga poput stanovnika potresom razorene pokrajne L’Aquile koji su se prepustili lažima političara a ignorirali upozoravajuće rezultate izravnih mjerenja. Rezultat takvog odabira je poznat.

više na http://www.croinfo.com/otpad.html

Razgovarao: Valerije Vrček