GK, 22. 11. 2005.
Azbest u zraku

Azbest je silikatni mineral vlaknaste strukture. Postoji nekoliko vrsta azbesta, od kojih se najčešće koristi krizolit, takozvani "bijeli" serpentin-azbest jakih i elastičnih vlakana, te amozit, takozvani "smeđi" amfibolni azbest krtih i vrlo otpornih vlakana. Sve vrste azbesta su prirodnog porijekla i kao takvi, vezani u inertnom obliku, ne predstavljaju opasnost po ljudsko zdravlje. Međutim, neumjerena eksploatacija nalazišta azbesta zbog njegovih "magičnih" tehnoloških svojstava (toplotna i električna otpornost, kemijska inertnost) i zbog komercijalne pohlepe dovela je do nepotrebne impregnacije mnogih proizvoda, tekstila, instalacija, izolacijskog i građevinskog materijala karcinogenim azbestom. Uslijed povećanog transporta, proizvodnje i skladištenja milijuna tona azbesta (1975. godine proizvedeno je preko 5 milijuna tona azbesta), ogromne količine sitnih azbestnih vlakanaca, azbestne prašine, nepovratno je (i nedozvoljeno) ispušteno "u zrak". Nasilnom migracijom u takav "novi" okoliš azbest postaje izravna opasnost za ljude. Azbestna vlakanca igličaste strukture nošena vjetrom zabadaju se u plućne membrane uzrokujući teške oblike azbestoze pluća, rak pluća, mezoteliom - rak poplućnice (ali i rak debelog crijeva).
Plaćanje s odgodom
Iako je azbest u Europskoj uniji i u mnogim drugim razvijenim zemljama potpuno zabranjen, Pandorina kutija nagomilanih problema upravo se otvara. Pravne, ekonomske i medicinske cijene intenzivne proizvodnje azbesta 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća jesu "naplate s odgodom". Naime, do razvoja plućnih bolesti koje uzrokuje azbest najčešće dolazi nakon tridesetak i više godina nakon prvog kontakta s azbestnom prašinom, tako da je upravo početak trećeg tisućljeća vrijeme tih naplata. Prema podacima američkog Centra za kontrolu bolesti preko sto tisuća Amerikanaca umrijet će u slijedećih deset godina zbog prošlostoljetne izloženosti azbestu. U Europi se, u slijedećih 30 godina, očekuje preko 400 tisuća smrtnih slučajeva uslijed mezotelioma i raka pluća. Znanstvenici procjenjuju da će ukupni broj ljudskih žrtava, ukoliko se uskoro zabrani proizvodnja azbesta u svim državama, iznositi oko 10 milijuna (Am.J.Ind.Med. 2005,47,471). Epidemiju "azbestne smrtnosti" prate i mnogi sudski procesi, odštetni zahtjevi, osnivanja udruga oboljelih od azbestoze, bankroti kompanija i osiguravajućih društava... Na američkim sudovima podneseno je preko pola milijuna zahtjeva za odštetne postupke, a američki Senat priprema osnivanje posebnog fonda za kompenzaciju žrtvama azbesta u iznosu od 114 milijardi dolara. Prema procjeni Radne grupe za okoliš to je daleko ispod potrebnog iznosa od barem 300 milijardi dolara. Samo u 2000. godini osiguravajuća društva isplatila su 54 milijarde dolara žrtvama azbesta, poglavito radnicima koji su na radnom mjestu, uz prešutno znanje odgovornih, bili neprestano izloženi udisanju azbestne prašine. Preko 70 američkih kompanija, poput "Owens-Corning" i "Armstrong World", je u bankrotu. Multinacionalna kompanija Turner Brothers također se obvezala isplatiti preko 2 milijarde britanskih funti oboljelim radnicima i udovicama žrtava azbesta, zbog čega je osiguravajuća kuća Lloyd's u Londonu zapalu u krizu i zatražila pomoć države...
Usprkos zabrani azbesta u razvijenim zemljama, taj karcinogeni materijal i dalje je prisutan u okolišu kao sastavni dio mnogih proizvoda, instalacija, cjevovoda, zgrada, prometnica... S vremenom i takav "učahureni" azbest završava u zraku i postaje ekološki problem i opasnost za ljudsko zdravlje. Očigledan primjer je narušeno zdravlje tisuće vatrogasaca i spasilaca koji su sudjelovali u spasilačkim akcijama nakon rušenja zgrada Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Rušenjem tih zgrada okolni je prostor kontaminiran s nekoliko desetina tona azbestne prašine "izbačene" iz instalacija i konstrukcija zgrada. Liječnici medicinskog centra Mt. Sinai, zaduženi za taj slučaj, otkrili su veliki broj dišnih poremećaja povezanih s udisanjem azbestne prašine kod vatrogasaca i spasilaca. Vjerojatno je da se radi o prvim simptomima, o početku sporog, ali progresivnog razvoja azbestoze ili raka pluća.
Azbestna prašina na Jadranu
Mnoge probleme vezane uz proizvodnju azbesta, multinacionalne kompanije pokušavaju riješiti "transferom" tehnologije i izvozom azbesta u zemlje trećeg svijeta, poput Brazila, Indije ili Kazahstana. U tim zemljama u razvoju rijetko se poštuju upute za zaštitu pri radu, upotrebi ili prometu s azbestom. U nedavnom izvještaju brazilske službe za nadzor uvjeta i sigurnosti pri radu stoji: "Poslodavcima je lakše plaćati kazne, nego provoditi adekvatnu zaštitu radnika od azbesta. Najveća naplaćena kazna iznosila je tek 3000 dolara. Vrlo je jeftino ubiti ili ozlijediti brazilskog radnika." (Lung Cancer 2005,49S1,S3). Nažalost, među primjerima neprimjerene proizvodnje i skladištenja azbesta nalaze se i pogoni tvornice "Salonit" u Vranjicu nedaleko Splita. U posljednih deset godina od azbestoze i raka pluća oboljelo je oko 400 radnika te tvornice i zatvorene tvornice "Plobest" u Pločama. Jadranka Tocilj, s plućnog odjela KB Split, tvrdi da je azbestoza vrlo česta bolest u Hrvatskoj i dodaje: "Mnogo mladih ljudi od 12 do 25 godina iz Splita, Solina, Sinja, Klisa, Brač i Hvara ima oštećena pluća i naznake plućnih bolesti. Smatramo da je tome razlog izloženost azbestnoj prašini koju raznosi ruža vjetrova".
Umjesto čistog morskog zraka stanovnici splitskog područja udišu azbestnu prašinu, a umjesto zatvaranja, izolacije i sanacije vranjičkih pogona, Hrvatska i dalje uvozi iz Rusije oko tisuću tona azbesta godišnje.
Kršćanska inicijativa "Pro scientia"