Azbest
u zraku
Azbest je silikatni
mineral vlaknaste strukture. Postoji nekoliko vrsta azbesta, od kojih
se najčešće koristi krizolit, takozvani "bijeli" serpentin-azbest
jakih i elastičnih vlakana, te amozit, takozvani "smeđi" amfibolni
azbest krtih i vrlo otpornih vlakana. Sve vrste azbesta su prirodnog porijekla
i kao takvi, vezani u inertnom obliku, ne predstavljaju opasnost po ljudsko
zdravlje. Međutim, neumjerena eksploatacija nalazišta azbesta zbog njegovih
"magičnih" tehnoloških svojstava (toplotna i električna otpornost,
kemijska inertnost) i zbog komercijalne pohlepe dovela je do nepotrebne
impregnacije mnogih proizvoda, tekstila, instalacija, izolacijskog i građevinskog
materijala karcinogenim azbestom. Uslijed povećanog transporta, proizvodnje
i skladištenja milijuna tona azbesta (1975. godine proizvedeno je preko
5 milijuna tona azbesta), ogromne količine sitnih azbestnih vlakanaca,
azbestne prašine, nepovratno je (i nedozvoljeno) ispušteno "u zrak".
Nasilnom migracijom u takav "novi" okoliš azbest postaje izravna
opasnost za ljude. Azbestna vlakanca igličaste strukture nošena vjetrom
zabadaju se u plućne membrane uzrokujući teške oblike azbestoze pluća,
rak pluća, mezoteliom - rak poplućnice (ali i rak debelog crijeva).
Plaćanje s odgodom
Iako je azbest u Europskoj uniji i u mnogim drugim razvijenim zemljama
potpuno zabranjen, Pandorina kutija nagomilanih problema upravo se otvara.
Pravne, ekonomske i medicinske cijene intenzivne proizvodnje azbesta 70-tih
i 80-tih godina prošlog stoljeća jesu "naplate s odgodom". Naime,
do razvoja plućnih bolesti koje uzrokuje azbest najčešće dolazi nakon
tridesetak i više godina nakon prvog kontakta s azbestnom prašinom, tako
da je upravo početak trećeg tisućljeća vrijeme tih naplata. Prema podacima
američkog Centra za kontrolu bolesti preko sto tisuća Amerikanaca umrijet
će u slijedećih deset godina zbog prošlostoljetne izloženosti azbestu.
U Europi se, u slijedećih 30 godina, očekuje preko 400 tisuća smrtnih
slučajeva uslijed mezotelioma i raka pluća. Znanstvenici procjenjuju da
će ukupni broj ljudskih žrtava, ukoliko se uskoro zabrani proizvodnja
azbesta u svim državama, iznositi oko 10 milijuna (Am.J.Ind.Med. 2005,47,471).
Epidemiju "azbestne smrtnosti" prate i mnogi sudski procesi,
odštetni zahtjevi, osnivanja udruga oboljelih od azbestoze, bankroti kompanija
i osiguravajućih društava... Na američkim sudovima podneseno je preko
pola milijuna zahtjeva za odštetne postupke, a američki Senat priprema
osnivanje posebnog fonda za kompenzaciju žrtvama azbesta u iznosu od 114
milijardi dolara. Prema procjeni Radne grupe za okoliš to je daleko ispod
potrebnog iznosa od barem 300 milijardi dolara. Samo u 2000. godini osiguravajuća
društva isplatila su 54 milijarde dolara žrtvama azbesta, poglavito radnicima
koji su na radnom mjestu, uz prešutno znanje odgovornih, bili neprestano
izloženi udisanju azbestne prašine. Preko 70 američkih kompanija, poput
"Owens-Corning" i "Armstrong World", je u bankrotu.
Multinacionalna kompanija Turner Brothers također se obvezala isplatiti
preko 2 milijarde britanskih funti oboljelim radnicima i udovicama žrtava
azbesta, zbog čega je osiguravajuća kuća Lloyd's u Londonu zapalu u krizu
i zatražila pomoć države...
Usprkos zabrani azbesta u razvijenim zemljama, taj karcinogeni materijal
i dalje je prisutan u okolišu kao sastavni dio mnogih proizvoda, instalacija,
cjevovoda, zgrada, prometnica... S vremenom i takav "učahureni"
azbest završava u zraku i postaje ekološki problem i opasnost za ljudsko
zdravlje. Očigledan primjer je narušeno zdravlje tisuće vatrogasaca i
spasilaca koji su sudjelovali u spasilačkim akcijama nakon rušenja zgrada
Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Rušenjem tih zgrada okolni je
prostor kontaminiran s nekoliko desetina tona azbestne prašine "izbačene"
iz instalacija i konstrukcija zgrada. Liječnici medicinskog centra Mt.
Sinai, zaduženi za taj slučaj, otkrili su veliki broj dišnih poremećaja
povezanih s udisanjem azbestne prašine kod vatrogasaca i spasilaca. Vjerojatno
je da se radi o prvim simptomima, o početku sporog, ali progresivnog razvoja
azbestoze ili raka pluća.
Azbestna prašina na Jadranu
Mnoge probleme vezane uz proizvodnju azbesta, multinacionalne kompanije
pokušavaju riješiti "transferom" tehnologije i izvozom azbesta
u zemlje trećeg svijeta, poput Brazila, Indije ili Kazahstana. U tim zemljama
u razvoju rijetko se poštuju upute za zaštitu pri radu, upotrebi ili prometu
s azbestom. U nedavnom izvještaju brazilske službe za nadzor uvjeta i
sigurnosti pri radu stoji: "Poslodavcima je lakše plaćati kazne,
nego provoditi adekvatnu zaštitu radnika od azbesta. Najveća naplaćena
kazna iznosila je tek 3000 dolara. Vrlo je jeftino ubiti ili ozlijediti
brazilskog radnika." (Lung Cancer 2005,49S1,S3). Nažalost, među primjerima
neprimjerene proizvodnje i skladištenja azbesta nalaze se i pogoni tvornice
"Salonit" u Vranjicu nedaleko Splita. U posljednih deset godina
od azbestoze i raka pluća oboljelo je oko 400 radnika te tvornice i zatvorene
tvornice "Plobest" u Pločama. Jadranka Tocilj, s plućnog odjela
KB Split, tvrdi da je azbestoza vrlo česta bolest u Hrvatskoj i dodaje:
"Mnogo mladih ljudi od 12 do 25 godina iz Splita, Solina, Sinja,
Klisa, Brač i Hvara ima oštećena pluća i naznake plućnih bolesti. Smatramo
da je tome razlog izloženost azbestnoj prašini koju raznosi ruža vjetrova".
Umjesto čistog morskog zraka stanovnici splitskog područja udišu azbestnu
prašinu, a umjesto zatvaranja, izolacije i sanacije vranjičkih pogona,
Hrvatska i dalje uvozi iz Rusije oko tisuću tona azbesta godišnje.
Kršćanska inicijativa "Pro scientia"
|