Ovih
suncanih dana u Vestibulu splitske Dioklecijanove palace Tomislav
Lerotic, uz pomoc prizme,ostvario izuzetno zanimljiv cin krajnje
minimaliziranog preoblikovanja prostora - Ironicna zagonetka
za nesazrele drustvene situacije.
Jedna
od prilicno tocnih cinjenica u vezi s aritekturom jest ona da
je specifikum nekog postojeceg arhitektonskog prostora upravo
njegova zbiljnost i uvijek postojeca sadasnjost za nas. Taj
prostor ma koliko mozda reprenzentirao kakvu minulu umjetnicku
realnost - samom svojom sposobnoscu da okruzujuci
djeluje na covjeka totalno i neposredno, nosi u sebi neku
vrstu paradoksa.
Arhitektura zestarijeva, a mi se ziveci u njoj mijenjamo,
te stvaramo potrebu za novim i jos nedefiniranim prostorom.
Drugim rijecima, ako zaista postojimo u jednom ambientu, imamo
potrebu da ga preobracamo u okruzenje koje dopušta iskazivanje
mogucnosti staralackoga djelovenja. Suvremena i nedvojbeno
aktualna "teorije nedovrsenog" nije, dekle, samo
posljedica Readovih ili Deweyevih promisIjanja jedinstvenog
estetickog iskustva i avangardnih programa, vec u mnogim I
imanentne unutarnje nedorecenosti semoga prostora po definiciji.
Polazeci od ovih premisa moguce je slijediti koncepcijski
izuzetno zanimljiv cin krajnje minimaliziranoga preoblikovanje
prostora, a koji je ovih suncanih dana u Vestibulu Dioklecilanove
palace potpisao splitski umjetnik Tomislav Lerotic. Naime, Leroticevo
Prizemljenje svjetla ostvareno uz pomoc prizme (i konkretizirano
u geteovskoj fascinaciji podnevnoga kruga duginih boja na tlu)
predstavlja onaj oblik djelatnosti koji - iako hvata korijen
u "ogranicenim" amnbijentima i poviesnim prilikame
- zapravo djeluje na mnogo siroj konceptualnoj razini. Ovu je
stvemost moguce opisati kao vise ili manje konkretnu prisutnost
jednog izrazenog sredsta (svjetle) koje snaznono djeluje u pravcu
svih onih mogucnosti koje se u djelu tek naziru.
Neobicno profinjenom gestom Lerotic stvara od Vestibule
polje imaginativnih mogucnosti ili jednostevnije - kazalisnu
scenu na kojoj je moguce uspostaviti jedinstven i posve realan
odnos sa tek donekle konkretiziranim dekorom. Za uspjeh ove
intervencije upravo je presudno vazna cinjenica da krajnje
reducirani zahvat u prostoru prijeko potrebno sili na uspostavljane
relacije s tockom fenomenom, novim "mjestom"
i ishodistem kretanja. Remetenje uvjetovanoga tlocrtnog programe
namece i novu organizeciju koja nam posredno pruza poduku
o tzv. sustavu valera u prostoru - videni stimulans dobiva
adekvatno znacenje, dubinu namjernosti i neknadnu simbolicku
konkretizaciju.
Na kraju, koncepcija organicenoga naturalizma koja
na stanovit nacin obuhvaca i najnoviji Leroticev postupak elementarna
je za onu vrstu nefigurativnih nazora koji traze tipicne oblike
skrivene iza fizickih pojeva. Dovodeci fizicku aktualnost projekta
u krajnje upitan polozaj, on pred nas postavlla poznatu i pomalo
ironicnu zagonetku avangardnih modela predvidenih za nesazrele
drustvene situacije. Uostalom, prostor i nije drugo do mnostva
smjenjivanja mogucih starnosti i sasvim subjektivnih videnja.
VIadimir
RISMONDO ml. SD.
2.4. 1994. |
|
..............................................................................................................................................................................
..
UZ JEDNU UMJETNIČKU
INTERVENCIJU U STAROJ GRADSKOJ JEZGRI
DÚGA U VESTIBULU
Instalacija Tomislava
Lerotića pod naslovom Prizemljeni odsjaj postavljena u Vestibulu
Dioklecijanove palače nije dočekala niti jednu godinu. Bila
je instalirana točno na Velili petak 1994. godine, što je
u ovom listu pozdravio likovni kritičar Vladimir Rismondo.
Dugo je i trajala. Nedavno ju je netko naprosto uništio. Ovaj
prilog je nagovor umjetniku da je ponovno postavi i da se
ne obeshrabri ako mu je ponovno razbiju.
Vrh Vestibula bila
je instalirana jedva zamjetljiva naprava, prizma u metalnom
okviru, kroz koju se za sunčanih dana prelamalo svjetlo. Inače
kroz kružni otvor na tjemenu Vestibula vidi se nebo kao plavi
krug; iz nekih se kutova vidi i vrh zvonika, ponekad i oblaci
u žurbi, no samo svjetlo se ne spušta do poda. Tomislavu Lerotiću
s njegovom instalacijom pošlo je za rukom, bolje ređeno za
duhom, usmjeriti obojeno svjetlo sve do središta na podu.
U podne je točno u sredini Vestibula. Položaj instalacije
pomno je odmjeren. Dúgine boje, zapravo višebojna ploha klizila
je po Vestibulu spuštajući se od zida do poda prateći u obrnutom
pravcu kretanje sunca. Ovisno o kutu, o dobu dana, boje su
se sužavale i rastezale slijedeći putanju što je upravljaju
sama nebesa. U središtu Vestibula, na podu, ta neopipljiva
ploha zgušnjavala je najčistije i najsjajnije boje u krugu
promjera oko 30 cm. Ova instalacija suptilnija je od sunčanog
sata, istina ne tako precizna kao oštre sjene kazaljke, jer
se dúgine boje rastežu i sužavaju poput odsjaja na valovitoj
vodi sa sufaturama u obrisima.
Boje se nenametljivo
pojavIjuju i još nenametljivije nestaju. Sjaje ponekad i do
deset sati dnevno. Dugi sati Ijepote i uznositih misli za
namjernike koji su prolazili Vestibulom. No, boje se u Vestibulu
moglo tek slučajno zamijetiti: nisu kričale niti su ometale
čitanje arhitektonske misli. Površni, oni u hitnji, odsutna
duha, nišu ih ni primjećivali. Ako bi netko zatečen Ijubopitivo
potražio izvor ovih boja i pogledao prema gore, prema otvoru
na Vestibulu, mogao je primijetiti, njihov izvor, omanju napravu.
Točno u pravcu svjetla prizma se mogla pojaviti u jednoj od
duginih boja. Tako bi se oko okupalo u modroljubičastom, plavom,
zelenom, žutom, narančastom, crve-nom... Na Vestibulu, koji
se i sam doima kao kozmički model, nudila su se nebeska iskustva.
Moglo se ući u zjenicu svjetla, u prostore boja. Dúga nam
je bila na dohvat ruke. Šimunovićeva djevojčica je mogla potrčati
pod dúgu. Djeca su je i dirala, zapravo dúga je bojila njihova
lica i ruke. Boje su čudo koje je kao obojeno vrijeme klizilo
Vestibulom. Na sunčanom satu na zgradi Sorbone zapisan je
stih iz Psalma: Naši su dani kao sjene. U Vestibulu je nešto
veselija varijanta s obojenim sjenama. Pa ipak je nekom smetala
Lerotićeva instalacija. A svjetlo, pogotovo ono obojeno, dúga,
za Ijude je odvajkada znak božanskog i svetog, čudesnog i
lijepog. Iris - dúga je za stare Grke vjesnica bogova. U Bibliji
je dúga oznaka bogojavIjenja. Smjernom Tomislavu Lerotiću
posebno je na umu dúga što se javila bogobojažnom No i nakon
završetka potopa kao znak nade. Eto i nada se može uništavati.
Ova svjetlosna instalacija ima poseban smisao u blizini katedrale
u kojoj je stolovao krivovjernik, fiziđar koji je pisao o
dúgi, nadbiskup Marka Antuna de Dominisa čije je već mrtvo
tijelo 1624. godine u Rimu spaljeno na lomači.
Ova
instalacija ne samo da je antologijski primjer minimalisticke
umjetnosti već je i djelo ekološke umjetnosti. Intervencija
ničim ne uništava spomenik: malo stakla i metala, što može
stati u jednoj ruci, postavljeni vrh zdanja, emitira svjetlo
koje ne iritira, na koje se tek može naići kao na suzdržanu
radost u tamnoj ponutrici Vestibula koji je do u naše doba
ostao sačuvan s probijenim tjemenom, izljuštenih mramornih
oplata, s otrunjenim mozaicima - dakle oderane kože s organskom
- rujnosmeđosivom bojom arhitektonskog mesa od opeka. Vestibul
svojom sjenovitom unutrašnjošću i kružnim otvorom na kaloti
kroz koju se može vidjeti nebo može se doimati poput Platonove
pećine. Zato i odgovara naslov Prizemljeni odsjaj jer su čak
i dúgine boje, vjeruju mnogi, tek odsaj onoga vrhunaravnog
svjetla kojemu smjera i Lerotić.
Ivo Babić, SD.,
14. 4. 1995.
|
