Cinjenica da je radioaktivnost,  iako materijalna,  opasnost koju  ostala nasa osjetila ne mogu registrirati, javna sutnja o posljedicama cernobilske nesrece kao i obrambeni mehanizmi kojima bilo koju vrstu prijetnje zivotu, pa tako i onu nuklearnu, potiskujemo,  pridonjeli su zacjelo tome da  smo mozda mnogo toga cemu nas je Cernobilj , nazalost, mogao i morao nauciti, zaboravili. 

Ponajprije izblijedjela su sjecanja na prve svibanjske dane l986.....Strah, neizvijesnost, osluskivanje najnovijih informacija, cesto proturjecne "ocjene" politicara i strucnjaka, upozorenja, zabrane, pozivi za povratak normalnom zivotu i  nakon svega -  duboka nesigurnost i nepovjerenje prema "nadleznima". 
Ako je bolje ostati u zatvorenom nego izaci u setnju, ako je  hrana iz limenke zdravija nego svjeze voce i povrce, ako se maleni ne smiju vise igrati s pijeskom, , a proljetna  kisa postane prokletstvom, kada seljak ne smije na oranicu, a bujna proljetna vegetacija postane  otrovom  za stoku, a onda i za ljude,......kada  se zivot strpa u granice dopustenog zracenja, on se pretvara u svoju suprotnost. Zivot u kontaminiranim podrucjima podlijeze tolikim ogranicenjima i takvom psihickom pritisku da se  ne moze govoriti  zivotnim uvjetima dostojnim covjeka. To su, makar samo u kratkom vremenskom razdoblju, imali priliku iskusiti  zietlji onih djelova Europe nad kojima  se  bio nadvio cernobiljski oblak. Za njih je to, na srecu, davna proslost. 
 Za pogodjeno stanovnistvo Ukrajine, Rusije i Bjelorusije,  njih 4 milijuna, od kojih preko 800 000  u  jako zagadjenim podrucjima, jos uvjek je, i u neusporedivo tezem obliku,  surova stvarnost. U jace zagadjenim podrucjima zenama se savjetuje da ne radjaju, majke ne smiju svoju djecu dojiti. djeci jedva da  je   dopusten boravak izvan zatvorenog prostora, pa oboljevaju od rahitisa, anemije. a njihove obrambene snage rapidno slabe.   Statisticki podaci  za podrucja Ukrajine i Bjelorusije iz l990. govore o nedvojbenom znacajnom porastu oboljenja djece (mladje od 14 godina) od raka stitnjace. Nepodnosljivost  zivota  u strahu i neizvjesnosti kod odraslih izaziva bolesti srca, povisenje krvnog tlaka, cir na zelucu. Seksualni problemi i  alkoholizam u dramaticnom su porastu, jednako kao i depresije. I kod odraslih je zabiljezen neprijeporan porast oboljenja od raka stitnjace, upalnih procesa i smetnji funkcija imunosustava. 

Iza statistika o bolesnima, preseljenima, umrlima  skrivaju se osobne tragedije. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ovako opisuje situaciju pogodjenih: " Stanovnistvo osjeca da ga je drzava prepustila
na milost i nemilost nevidljivom, strahovitom neprijatelju. Nemogucnost da utjece na dogadjaje, strah, slutnja ogromnih razmjera katastrofe, prijetnja buducim pokoljenjima i neproracunljivost razvoja situacije, muce i iscrpljuju ljude." 
Ustanove su godinama  uskracivale informacije o posljedicama nesrece, manipulirale podacima o dozama zracenja kojima je bilo izlozeno stanovnistvo  i osobe koje su sudjelovale u otklanjanju posljedica havarije.   Povrsina kontaminiranih podrucja veca je od sluzbeno procijenjene. Veca je bila  i zagadjenost i to,  ovisno o podrucju, za l0 do 100 puta.  600 000 - 800 000  mladih ljudi, vecinom vojnika,  iz svih krajeva bivseg SSSR-a, bilo je angazirano na ukljanjanju posljedica. Ti su se ljudi vratili u svoja prebivalista bez dokumenata o visini i vrsti zracenja kojemu su bili izlozeni. Njihovo zdravstveno stanje  danas, nakon raspada SSSR-a, pogotovo je tesko pratiti.  Direktor kijevskog  Centra za ispitivanje posljedica  cernobilske nesrece, izjavio je da  su poznata imena  i mjesta boravka samo 10 do 15 %  tih osoba. 
Tek u novije vrijeme javnosti su postali dostupni dokumenti  o mjerama sistematskog  cuvanja u tajnosti posljedica nesrece. 
Sovjetsko Ministarstvo zdravlja  koncem lipnja l986. postrosilo je postojece mjere  drzanja u tajnosti podataka o saniranju posljedica nesrece.  "Tajnom su proglaseni podaci o havariji,  tajnom su proglaseni podaci o lijecenju bolesti,  tajnom su proglaseni podaci o razmjerima radioaktivnog ozracenja osoba koje  su sudjeloveli u uklanjanju havarije u nuklearnoj elektrani Cernobilj." 

Znacajno je medjutim pogledati kako je na sirenje radioaktivnog oblaka reagirao slobodni Zapad. U Njemackoj , primjerice, ni desetog dana  nakon  dogadjaja u Cernobilju nisu izdana nikakva sluzbena uputstva za stanovnistvo.  Cetvrtog dana nakon katastrofe u Münchenu je padala visokoradioaktivna kisa. Stanovnistvo nije bilo upozoreno, a meteoroloski zavod u Münchenu dobio je izricito uputstvo da izmjerene vrijednosti radioaktivnog zracenja sluze iskljucivo u svrhu savjetovanja  vlada saveznih pokrajina,  a svako iznosenje u javnost je zabranjeno. Nista bolje nisu prosli ni Francuzi koje su sluzbene vlasti uvjeravale da je cernobilski oblak zaobisao njihovu zemlju. Mozda se  taj  cinizam  moze objasniti cinjenicom da u Francuskoj 56 nuklearnih elektrana proizvodi 70%  elektricne energije. 
Ljubljansko Delo  2.8.86. pise da je Savezni komitet za informiranje zabranio objavljivanje podataka o  koncentraciji cezija u povrcu, mlijeku itd" i zakljucuje da neki birokrati  "ponovno svojataju pravo na donosenje odluke o tome sto i koliko tko smije znati. 
 
U cernobiljskom reaktoru izgorjelo je nase bezuvjetno povjerenje ekspertima i politicarima, nestala je vjera covjeka 20. stoljeca u nicim ograniceni  tehnoloski napredak,  srusio se mit o sve savrsenijoj  i korisnijoj tehnici, pokopane su  predrasude o tome  da se politfunkcioneri  Zapada u ekoloskim katastrofama  ponasaju  bitno drugacije od onih na Istoku. 
Najkasnije nakon cernobilske katastrofe naucili smo i ne smijemo zaboraviti slijedece: 

1. Fatalna sprega politicara-demagoga, znanstvenika-poslusnika i nekritickih medija omogucila je nevidjenu  manipulaciju podacima. Posljedice toga snosimo svi, a ponajvise oni najslabiji : djeca , stari  i  bolesni. 

2. Drzava koja  se veze uz nuklearnu privredu i pred gradjanima skriva rizike nuklearne tehnologije, krsi elementarnu obvezu informiranja,  postaje ortakom nuklearne zajednice i samoj sebi uskracuje mogucnost neutralne prosudbe.  Stoga ona ne moze biti efikasan  kontrolor. 

3. Specijalizacija na svim podrucjima zivota  i u svim znanstvenim disciplinama toliko je uznapredovala, a medjuovisnosti u danasnjem svijetu tako su kompleksne da smo nuzno upuceni na misljenja eksperata. S druge strane, eksperti su, u pravilu,  ovisni o  svojim radnim mjestima koja financiraju  drzava, industrija, politika ili neki lobby.  Danas vrijedi izreka: "Uvjek se moze naci pravog znanstvenika s "pravim" rezultatima, ako ga se dobro plati." Ako se dakle misljenja eksperata mogu kupiti  i  ako se znanjem trguje, a ako  je  pritom u pitanju  ideoloski narocito obojena  nuklearna tehnologija, rezultate istrazivanja moramo kriticki preispitivati. Pritom se  valja oslanjati na misljenja onih koji se ne ravnaju po kratkorocnim  ideoloskim, politickim ili  gospodarskim  interesima svojih nalogodavaca  ili  svojim osobnim, nego  po  opcem interesu: u  Cernobilskoj  katastrofi, opci interes svakako je  zdravlje  i dobrobit  stanovnistva. Filozof Paul Feyerabend  to zaostreno kaze ovako: "Vodi vise brige o ekspertima. Znac i sam da zanatlije koje pozoves u kucu moras  brizno nadgledati,  inace ce napraviti vise stete nego koristi i unatoc tome uslugu skupo naplatiti." 

4. Moramo nauciti birati  izmedju tehnickih alternativa i to ne tako da nekolicina "znalaca" odluci  sto ima biti, a suglasnost gradjanki i gradjana priskrbi svakojakom propagandom,  nego tako  da se vodi javni diskurs  za ili protiv.  Ako se drzava u kojoj  zivimo naziva demokratskom , onda je to upravo zato sto nam jamci pravo na sudjelovanje u odlukama koje se ne ticu samo nasih uskih   radnih specijalizacija. Buduci  da nemamo razloga pretpostaviti da "savjesno" povucene granice podjele rada pocivaju na moralnim principima,  odlucujuca uloga nase savjesti  upravo je u tome da te granice ignoriramo. To vrijedi za svakoga i  pogotovo onda  kada  djela ili odluke  koji potpadaju pod navodni monopol neke struke, izazivaju neogranicene posljedice, posljedice koje se ticu sudbine sviju. 

5. Za procjenu opasnosti po zivot i steta za zdravlje koje proizlaze iz rada nuklearnih elektrana, nadlezni su biolozi, lijecnici i ekolozi,  a ne  nuklearni fizicari, inzenjeri i tehnicari, Ovim se  njihovo strucno znanje ne zeli  dovesti u pitanje,  ali oni nisu u stanju prosuditi citav kompleks pitanja koja  se odnose na bioloske i medicinske posljedice radioaktivnog zracenja. 

6. Tehnika koja zahtijeva savrsenog covjeka, covjeka koji ne smije zakazati, a da pritom posljedice ne snose tisuće i tisuće, pa i oni još nerođjeni, takva tehnika nije  primjerena čovjeku

7. Černobil je katastrofa bez kraja. Beskrajna mora biti nasa solidarnost i odgovornost za ono sto radimo ili propustamo uraditi.

Dada Lerotić, 26. 4. 1999.

Nema sumnje u to da će radioaktivni materiial iz nuklearnih elektrana nanijeti štetu ljudskome rodu i dovesti do povecanja broja djece rođene s teškim tjelesnim i duševnim oštećenjima.
prof. dr. Linus Pauling, dvostruki nobelovac